Apatija, Građanska Politika i Mi

Čekamo uzalud već godinama neki dogovor ili kompromis između vladajućih elita u BiH koji bi definitivno poveo ovo društvo na put prema Evropi. Evropa nama znači prosperitet, vladavinu prava i nadu u zajedničku budućnost. Ali dogovora nema i Evropa nikako da nam se približi. Zašto? Koja nam to karika u lancu  nedostaje?

Politička elita u BiH davno je shvatila da im vječna i prividna kandidatura za članstvo u Evropskoj uniji donosi mnogo više profita i mnogo više slobode nego stvarno članstvo. Takvo članstvo nosi sa sobom očekivanja iz Brisela da će ovdje doći do stvarnih reformi i promjena. U ovoj kvazi-kandidaturi nema ni očekivanja ni odgovornosti, što nam najbolje dokazuje rasprava među tom istom političkom elitom  oko slučaja Sejdić-Finci. Borba se ovdje isključivo vodi za podjelu fotelja, ne za prava građana. A ta prava ne zanimaju ni same EU predstavnike, pogotovo ako ta podjela fotelja može zadovoljiti sve ključne lokalne aktere.

Ali to je već stara priča i u svakom slučaju, što bi popularni bh. reper Frenkie rekao, “ako im i danas vjeruješ, onda si glup.” Nije pitanje više šta se dešava nego šta građani BiH očekivaju da će se dogoditi? Ako vam je dobro, onda ništa. Ali svaka anketa, svaki internet komentar, svaki članak potcrtava  katastrofalno stanje u ovoj zajednici.

Moguće je da to nije apatija već međugeneracijska trauma. Iskustvo raspada SFRJ i rata apsolutno je razbilo u ljudima ideju politike (ustvari, ideju političkog, the political, das Politische) kao društvenog, kolektivnog i zajedničkog projekta. Sa kulturno-socijalne strane, raspad bivše države ostavio je iza sebe samo kosti. A mi još uvijek preživljavamo od trulog mesa, dok gradimo luksuzne hotele i tržnice za turiste po tim istim polomljenim kostima.

Ipak to što nedostaje BiH nije ni odgovorna elita niti neki dogovor između njih. Ono što nam fali je izgubljeno i uništeno u procesu raspada SFRJ. To su građani. Ali građani koji trebaju ne samo da se pojave kao neka društvena jedinica na popisu, ili čak kao neki četvrti konstitutivni narod. Potrebno je baš ono što nedavna anketa UN-a tvrdi da mi nemamo: volja da se borimo sami za sebe i budućnost naše zajednice i naših mladih ljudi.

Dok se građani ne pojave na ulicama, oni i ne postoje. Dok se političari ne boje mase na ulici, i znaju da nije spremna da se pojavi po trgovima i ispred zgradama vlade, onda ni demokratski izbori ne znače ništa. Izbori u kojima elita ne strahuje od naroda samo su rotacija oligarhije. A to je stvarna slika sadašnje BiH.

Slobodno društvo je ono u kojem su građani autonomna, nezavisna sila. Ona sama sebe organizuje i spremna je da insistira i da se bori za svoja prava. Elita koja će vladati odgorovrno mora računati s time da će biti svrgnuta s vlasti ne samo na izborima, već i protestima.

BiH u kojoj građani nisu politički factor neće doživjeti ikakve značajne promjene u skorijoj budućnosti. A zato smo sami mi krivi. Naravno da eliti ovo stanje odgovara i naravno da EU, u kojoj nezadovoljstvo također gori, neće nas ohrabriti da se okupimo i krenemo rušiti njihove “lokalne partnere”. Ali za građane je ovo jedini izlaz iz zamke kleptokratije i oligarhije koja nam uzima dane i godine života.

Momenat kad su se roditelji, djeca, studenti i radnici pojavili ispred zgradama vlade i počeli proteste za JMBG bio je možda i najvažniji posljeratni događaj u historiji ovog društva. Tog dana su političari plakali i bježali kroz prozore. A kad se dokazalo da su se protesti definitivno završili, došli su do sada već klasičnog dogovora. A to je samo još jedan pokušaj da u temelju aparthejd u BiH.

Ova nas budućnost čeka ako ne budemo spremni da sami krojimo svoju sudbinu. Apatija ili trauma, u svakom slučaju ovo stanje je zasluženo ako radije biramo biti kmetovi i etnički subjekti, a ne građani.

Zahvalan sam Nedadu Memiću za pomoć sa ovim tekstom.